Ne čekaju..

Jutros je bio jedan od onih dana kada ne znam šta ću pre. Ostavila sam Galu u krevecu i dok se ona okreće, gleda svoju ruke ili sisa palac, uhvatila sam vreme ne bih li presredila njenu garderobu. (Zvrk ima troduplo više stvari od mene što bi bilo jako simpatično da to za sobom ne povlači činjenicu da u ormaru mesta gotovo da nema više .🤣)  Povremeno sam bacala pogled na nju i u jednom trenutku sam videla da mi kroz rešetke pruža rukicu.. Prišla sam, poljubila je i rekla "Ne sad ljubavi, posle ćemo da se igramo". I vratila sam se garderoberu. Iz hrpe stvari prvi vadim beli plišani kombinezon koji je nosila sa mesec dana. "Bože kolicki je. Kad si ga pre prerasla?" Shvatam da sada ne bi mogla da ga navuče ni pola i ledim se od činjenice da mi je dete poraslo, a da ja suštinski toga nisam ni svesna. Svesna sam ja činjenice da ona nema više mesec dana, da odavno više ne staje na jednu ruku, ali nisam svesna da sam to olako prihvatila. Ona nikada više neće da bude moja beba od mesec dana. I nikad više neće da ima ni ovih 5 meseci. I nikada, ali nikada više neće da bude bebac. Nikad više neću ovoliko da joj trebam. Ništa od ovoga kroz šta sad prolazimo neće da se ponovi. Svaki dan je samo danas. Svaki minut je samo sada. I sve će ovo da bude nekad. I, koliko god da bih želela da pritisnem "pause" i zaustavim ovaj period, ne mogu. Neumoljivo prolazi. Jednom neće više da mi daje da je ovoliko cmačem. Ili da je hranim. Jednom će više hteti da priča sa drugaricama nego sa mnom. I jednom će da mi kaže "Pa dobro mama, nisam više dete". I to je totalno u redu, ali peče. I peći će tada što to sve nisam radila sada. Što je nisam nosila dok mogu. Ljubila kad god hoću, dok mogu.  Što sam sve ostavljala za kasnije. Za onda kad imam više vremena, a istina je da ga nikad neću imati više nego sada. I da me ona neće čekati. I šta me, pobogu, sprečava da joj baš sada dam ono što ona traži? Hrpa stvari? A ona je malopre htela samo moju ruku..
Istog momenta sam ostavila stvari na pola sređene. Došla sam do kreveca i sela na pod. "Evo ti rukica, mila" pružih joj izmedju rešetki. Uhvatila me je i stisla. Ništa mi nije drugo bilo bitno, jer sam odlučila. Sada ću da živim za sada. I ako ti baš sada želiš moju ruku, evo ti je. Šta god da želiš, evo ti. Bilo kada. Pustila mi je ruku posle 10 sekundi jer joj je zanimljiviji bio meda od preko puta. Ali ja sam imala mojih 10 sekundi. 10 sekundi koje nisam izgibula. I nikad neću žaliti zbog propuštene prilike, jer je nisam propustila. A stvari? Pa njih još uvek nisam pospremila. Ali nije me ni briga.


Коментари

Популарни постови